Nepomične koštice limuna na dnu čaše.
Tvoji pokreti obuzimaju mi pogled. Zgrabit ću tvoje srce i osjetiti ga kako kuca na mojemu dlanu dok me ti nevjericom promatraš. Zelene, plave oči. Moja pohlepa postati će ništa više nego izgubljena. Njezina jasnoća i snaga izgubiti će se i ja ću ostati na mjestu potresena vlastitim činom.
Pričekat ću dok se šećer ne rastopi.

Ali čekanje traje tako dugo. Uistinu ne razumijem zašto smo izmislili vrijeme. Ograničeni smo i smeteni. Zapinjem za granje dok trčim šumom punom nesreće.
Čaša ostaje prazna. U mojim ustima samo jedna koštica. Mučim ju dok opsesivno tučem tipkovnicu u nadi da ću napisati najljepše riječi.

Sanjam te. Nažalost, sanjam te. Probudim se ujutro, a da ne pomislim na tebe. Ipak, kako sati prolaze, tako ti sve više navireš u moj govor i postupke.
Ponekad se pitam što bi sada bilo da smo ti i ja.. Ali nismo. I to je sad na meni. Ali ja svejedno izustim: Meni je drago da ja ništa nisam učinila. To mi je jedna od najboljih odluka.
I to je vjerojatno najveća laž koju sam rekla u vezi svojih osjećaja, a da nisam bila njih ni svjesna.

Ti i ona ste savršeni jedno za drugo.



Htjela bih otići odavde. Koliko god se trudila, ovaj grad me ne prihvaća. Koliko god se ja trudila, on nikada nije bio veliki dio mene niti sam ja bila veliki dio njega.
Berlin. Beč. Helsinki. Lisabon. Bilogdje.

Raspolovila se koštica u mojim ustima.
Želim studirati ono što volim. Ne želim studirati ono što je in ili ono što me ne zanima, ali od čega bih jednog dana zarađivala hrpu novaca. Ja želim raditi ono što ću voljeti, a ne pretvarati se.

Bojim se da nemam što dati ovome svijetu i da on to moje mišljenje potpuno ravnodušno prihvaća. Htjela bih napraviti promjenu.



Svjetlost se probija kroz rupice u kutiji. Zar je već dan? Želim još spavati.
Namjestim karton i vratim se u snove.

Vraćam se jer ne mogu prestati pisati. Jer predugo nisam pisala blog i to mi nedostaje.